| veljača, 2016 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | ||||||
Veljača 2016 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Linkovi
&
Marina
- 19:54 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Marina je shvatila da je trudna, u trenutku kad je on bio tisuću kilometara daleko. Nije bila spremna na to, i nije njega željela opterećivati s time, jer ionako joj nije mogao pomoći ni na koji način. Odlučila se na prekid trudnoće, jednostavno na prvoj godini fakulteta nije imala drugog izbora. Osjećala se najosamljenijom osobom na svijetu, na prekid trudnoće je otišla sama, a onda danima nije izlazila iz svog studentskog stana. Pitanje je koliko bi ta njena odvojenost od ostatka svijeta trajala, da se Josip koji joj je otvoreno davao do znanja da bi želio s njom nešto više od prijateljstva, jednog dana nije pojavio na njenim vratima. Od njega je svaki dan dobivala pismo, i svaki dan mu pisala, trudeći se da on ne primjeti da se bilo što neobično događa. S Josipom je svaki dan izlazila, pokazujući mu samo zahvalnost što je bio tu za nju kad joj je bilo potrebno bez suvišnih pitanja. Nije prema njemu osjećala ništa drugo osim zahvalnosti, jer njeno srce je bilo negdje tamo tisuću kilometara daleko. Onda je jednu večer nakon tipičnog studentskog tuluma, blago pripita i očajnički željna ljubavi i zagrljaja završila u krevetu s Josipom. Ujutro je mrzila samu sebe, gledala je u svom krevetu muškarca koji joj nije značio ništa, dok su joj se suze slijevale po licu, a onda je sjela i napisala mu pismo u kojem mu je rekla da je našla drugog. Jedino utješno je bilo to što on nije znao za trudnoću ni za pobačaj. S Josipom je bila u vezi nekoliko mjeseci, a onda ga je ostavila, rastali su se mirno bez povišenih tonova, bez strasti, točno onako kakva im je bila i veza, bezlično. On je za dijete saznao gotovo dvadeset godina kasnije, što nimalo nije umanjio osjećaj gubitka, koji ga je zadesio neslućenom silinom. |
Marina
- 11:30 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Marina nije voljela sirene hitne pomoći, svaki put bi se stresla, a tuga bi se razlila njenim krupnim bademastim očima. Imalo je to neke veze s nikad ispričanom pričom o njenom ocu. Nosila je lijepe, pomalo neobične vrste, koje je plela njena mama, a kojima je uspiješno prikrivala, pažljivijem promatraču očitu neimaštinu, samohrane doseljeničke obitelji. Voljela je poeziju, te tako žive riječi davno umrlih pjesnika, pjesme Barbare Streisand, i naravno njega. Više od svega voljela je njega, suštu suprotnost njenom idealu muškarca, divljaka uvijek spremnog na veću ili manju nepodopštinu, nerijetko obilježenog nekim nedavnim sukobima. Bio je sve ono od čega je zazirala, ali je istovremeno bio i tako prokleto neodoljiv, imao je neku čudnovatu moć nad ženama, poput cirkuskog dresera od najvećih goropadnica u hipu je činio umiljate mačiće. Dovoljan je bio samo jedan osmijeh i jele su mu iz ruke, pripitomljene lišene svakog otpora. Pisao im je pjesme. Na poleđinama računa, kutijama cigareta, omotima žvakaćih guma, autobusnim kartama. On koji je teško mogao sastaviti dvije riječi a da jedna od njih nije bila psovka, koristio se pisanom rječju na bilo kakvom komadu papira, zahukanom staklu, ili komadu pijeska na plaži, i rušio sve postojeće obrane. Nekako podsvjesno znala je da će ga jednom izgubiti, ono što nije znala je da će svi drugi muškarci u usporedbi s njim biti blijede kopije, a njen život imitacija onog što je mogao biti |
Marina
- 04:34 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Marina je nešto poput jednoroga, mitsko biće koje mogu vidjeti samo oni koji vjeruju, a iskrenih vjernika je u ovom jeftino isprostituiranom vremenu malo, iznimno malo, gotovo da su rijetkost i dragocjenost poput Marine. Marina je odrasla u provinciji, jer samo provincija daje onaj podatan, a sirovi materijal od kojeg nastaju remek djela. Negdje tamo u nepreglednoj ravnici, među poljima suncokreta ili negdje na nekom otoku pod prostranim nebom, milovana toplim noćnim povjetarcem, obasjana slabim svjetlom milijuna zvijezda. Nešto je nadnaravno u tim ljetnim pljuskovima kada se svom silinom neko božansko jezero spusti na žednu zemlju, kada na očigled zacjeljuje pukotine izbrazdanog tla, i taj miris, tako iskonski plodan miris zemlje, što nekom razigranom punoćom škaklja nosnice. Ima nečeg uzvišeno odlučnog u toj silini slapa što se razlije po vrelom kamenu, i onom trenutku kad moćni pljusak istisne zrak, udisaji postanu kratki jedva dostatni, nedostatak kisika umrtvi osjetila, a onda se sve smiri, zrak zamiriše ozonom, čelični stisak oko pluća popusti, a zrak dobije okus svjež kao izvorska voda, i imaš osjećaj da ga piješ. Marina je hodala bosa po tim ljetnim pljuskovima, osijećala toplinu kamena, koja polako nestaje pod silinom pljuska na nekom otoku, ili je gazila po natopljenoj zemlji, dok joj se toplo blato uvlačilo među nožne prste u nepreglednoj ravnici. Osjećala je one prve krupne kapi na licu, po kapcima, na prema nebu okrenutim dlanovima, osjećala je kako joj se bluza lijepi za kožu, i kapljice koje joj se iz mokre kose cijede niz vrat. Marina je znala napraviti savršene palaćinke, u koje bi baš kao i njena baka dodala malo rakije, znala je skuhati kavu tako da cijela kuhinja zamiriše. Čudno je to s Marinom i mirisima, kao da ih je na neki samo njoj poznati način potencirala, a ona, Marina, ona je mirisala, onim nevjerovatnim mirisom, tople čiste kože, mekanim, podatnim, i nekako gladnim. Svi koji su je poznavali, osjećali su potrebu, zagnjurit se točno na ono mjesto gdje je pulsirala žila na Marininom vratu, i udisati tu njenu iskonsku ženstvenost. U stvari teško je opisati Marinu, nju se jednostavno mora osjetiti, jer Marina je upravo to, klupko osjećaja, nježnost koja curi kroz prste, okus zrele višnje koji osjetiš u negdje u krajevima, desni, osvježavajući sorbet od šampanjca i limete, onaj prvi udisaj, nakon ljetne oluje što ima okus svježe izvorske vode. |
